Serpentine prije autobusa
Avgust u Kotoru je lijep za one koji dođu na sedam dana. Za nas koji ovdje živimo to je mjesec kad se do grada ne može, kad kruzer istrese tri hiljade ljudi u devet ujutru i kad ti je magistrala od Risna do Kotora jedna duga kolona koja se ne miče. Zato sam u subotu ustao u pet i po, popio kafu na nogama i izašao dok je zaliv još bio siv.Serpentine iznad Kotora, onih dvadeset pet krivina što se penju prema Njegušima, u pola šest ujutru pripadaju samo tebi. Nema autobusa, nema iznajmljenih buggyja, nema nikoga ko stane nasred krivine da se slika. DR-ka na tome radi u drugoj i trećoj i ne traži ništa više od toga. Kad izađeš na onaj vidikovac đe se cijela Boka otvori ispod tebe, more je još bez ijednog broda i vidiš samo tanke pruge svjetla po vodi.Stao sam gore, ugasio motor i sjeo na ograd...
