hace 10 d
Avgust u Kotoru je lijep za one koji dođu na sedam dana. Za nas koji ovdje živimo to je mjesec kad se do grada ne može, kad kruzer istrese tri hiljade ljudi u devet ujutru i kad ti je magistrala od Risna do Kotora jedna duga kolona koja se ne miče. Zato sam u subotu ustao u pet i po, popio kafu na nogama i izašao dok je zaliv još bio siv.
Serpentine iznad Kotora, onih dvadeset pet krivina što se penju prema Njegušima, u pola šest ujutru pripadaju samo tebi. Nema autobusa, nema iznajmljenih buggyja, nema nikoga ko stane nasred krivine da se slika. DR-ka na tome radi u drugoj i trećoj i ne traži ništa više od toga. Kad izađeš na onaj vidikovac đe se cijela Boka otvori ispod tebe, more je još bez ijednog broda i vidiš samo tanke pruge svjetla po vodi.
Stao sam gore, ugasio motor i sjeo na ogradu. Ono što me svaki put iznenadi je koliko je tiho. Čuješ zvono s nekog vrata dolje u selu i to je otprilike sve.
Do Njeguša sam stigao prije osam. Uzeo pršut i sir i hljeb kod ljudi kod kojih uzimam već godinama, jeo napolju za drvenim stolom i gledao kako se prvi kombiji tek penju. Nazad sam se spustio istim putem i tek negdje na desetoj krivini odozgo sreo prvi autobus. Do pola devet sam bio kući, a dan još nije ni počeo.
Poenta je prosta. Ljeto ovdje nije izgubljeno, samo se pomjerilo tri sata ranije. Ko ustane, dobije Boku kakva je bila prije svega ovoga. Ko ne ustane, sjedi u koloni i psuje.